InOptimum

Kako djeca uče jezik

Jezik, odnosno govor pruža temeljnu mogućnost za komunikaciju s drugim ljudima, za kontakt. Govorom izražavamo misli, osjećaje i našu volju. Na taj način razumijemo se s drugim ljudima. Govor nam omogućava da sebe pojasnimo drugima, da razumijemo druge, a na taj način i da bolje razumijemo sami sebe. Govor je potreban za naš vlastiti razvoj, kako bismo mogli reflektirati svoje ponašanje ili ga promijeniti. Govor je preduvjet za mnoga druga područja razvoja u skladu s godinama, npr. za čitanje i pisanje, socijalizaciju, razvoj mišljenja.

Hod, govor i mišljenje nedjeljivo su povezani i nadograđuju se međusobno. I dok je hod vanjski, vidljiv pokret, govor se odvija više u unutrašnjosti, tako da značajan dio govornih pokreta ostaje nama nevidljiv. Tek kad je govor dobro razvijen, jasan, točan i rječnik djeteta u skladu s njegovom dobi, dijete će s lakoćom usvajati i čitanje i pisanje.

Čini se da je govor posvuda, a ipak, ili upravo zbog toga, gotovo da ga i ne primjećujemo. Međutim, izgleda da se u zadnje vrijeme situacija mijenja – govor prestaje biti svenazočan, sve je manje originalnog govora, razgovora (neki izvori kažu da je u obiteljima sveden na 10-12 minuta dnevno). Djeca, dakle, ne usvajaju govor više samo spontano, moraju ga na neki način i učiti, mora biti potaknut, a za to su potrebni prije svega dobri i stvarni govorni uzori, potrebna je interakcija s odraslima.

Također, govor je povezan s pokretom i korelira s razvojem motoričkih sposobnosti. To znači da govor nije samo sredstvo sporazumijevanja, već utječe na cjelokupnog čovjeka. Kad sve to znamo i kad pomislimo kako je djetinjstvo nekada izgledalo i kako se s djecom razgovaralo te kakav su govor ona slušala, ne možemo a da se ne prisjetimo starih stihova, brojalica, tapšalica i raznih drugih pokretnih igara koje su stoljećima bile usmeno prenošene i uvodile su djecu u jezik. Mnoge od tih igara danas su zaboravljene, a ako se osvrnemo na porast broja govornih poremećaja već u predškolskom razdoblju, nude nam se ponovo kao izvrsno pedagoško sredstvo.

Ti stihovi i igre povezuju stvaranje glasova s gestama, s plesom ili glazbom, postaju gotovo malo “cjelovito umjetničko djelo” koje na organizam djeteta utječe oživljavajuće i potiče njegov napredak. Kad promatramo djecu u takvoj igri vidimo da ona uvijek iznova žele iste stihove i odgovarajuće pokrete i kao da im nikada nije dovoljno, mora proći puno vremena dok se ne zasite. Dakle, već vrlo mala djeca, ona koja mogu sjediti u našem krilu uživat će u tapšalicama i sličnim igrama koje su povezane s dodirom. Kasnije, oko 2 – 2,5 godine starosti, dijete uživa u igri prstima, u jednostavnim pokretima.

Kako dijete raste, stihovi kojima se igramo s djetetom postaju sve duži i zahtjevniji, a na taj način potiče se sposobnost koncentracije. Zatim dolazimo do kraćih priča i igara uloga koje možemo igrati s djecom. Dakle, da bi dijete naučilo govoriti, mi odrasli si prije svega moramo uzeti vremena, moramo razviti stav da je “naše” i ono vrijeme koje provedemo s djecom – i upravo to vrijeme je posebno vrijedno. Dijete za razvoj govora treba poticajno okruženje, prije svega treba našu prisutnost, dobar govorni uzor s kojim će podijeliti svoje misli, osjećaje i želje, s kojim može razgovarati. Treba igru s nama, pričanje priča, čitanje slikovnica, treba slušanje, treba pjesme i stihove, treba nas da zajedno s njim otkrivamo svijet i da pritom možda i sami osjetimo radost.

Dijete mora osjetiti da se njegova okolina zanima za njega i njegov govorni izraz. Osim toga, treba i sadržaje koje mu nudimo kako bi zadovoljilo svoju prirodnu znatiželju. To se, dakako, odnosi i na kvalitetne slikovnice i knjige kojima će dijete biti okruženo, na tzv. čitačko okru ženje, a onda i na neoblikovane prirodne materijale kojima može ono što je čulo i proživjelo oživotvoriti. Posebno bih naglasila važnost pričanja priča djeci, pričanja koje je, nažalost, sve rjeđe u našim obiteljima i često se zamjenjuje kasetama i sličnim medijima koji navečer umjesto nas pričaju djetetu, a s elektroničkim medijima nema interakcije (npr. postavljanja pitanja, razgovora, zajedničkog uživljavanja u pročitano) te oni ovu zadaću nedostatno ispunjavaju.

Pričanje doprinosi razvoju cjelokupne osobnosti djeteta, potiče kognitivni, emocionalni, socijalni, etički i, naravno, govorni razvoj. Međutim, manja djeca pročitanu priču vrlo često ne mogu u potpunosti shvatiti, niti se u nju mogu u potpunosti uživjeti. Što su djeca manja, to im je više potreban osobni kontakt prilikom pričanja priča. Dakle, priče bi manjoj djeci trebalo više pričati, a manje čitati. Kako djeca rastu prelazimo na kombinaciju pričanja i čitanja, sve do samog čitanja u predškolskoj dobi.

Dr.sc. Vladimira Velički

Follow

Najčitanije

• Power reading - moćno čitanje
• Power reading seminar - komentari tjedna
• Power reading seminar - komentari tjedna
• Ovladavanje vremenom za učenje
• Power reading seminar - komentari tjedna